Zakoni u demokraciji moraju uređivati ljudske odnose na način da služe koristima građana štoviše, pošteno i prema svim akterima ljudskih odnosa s jednakim načelima,  moraju biti odraz najboljih znanstvenih i stručnih dostignuća utemeljeni na načelima ustava i ljudskih prava. Institucije i njihovi zaposlenici su kvalitetnije regulirani u odnosu na građane jer se time određuje služenje građanima.

Između dva ekstremno različita koncepta (ili modela) nekog zakona (izvrsnog i lošeg, demokratskog i nedemokratskog, …) mogu postojati brojni koncepti s različitim učešćem broja identičnih i različitih pravnih standarda (normi, pokazatelja) različitih veličina.

Različiti koncepti zakona imaju različite karakteristike: pravednosti, pravne sigurnosti, potpunosti, stručnosti društvene djelatnosti koje reguliraju, poštivanja načela ustava i ljudskih prava, sukladnost s načelima EU stečevine, troškova oblikovanja i izvršavanja zakona za društvo i građane, lakoće razumijevanja i služenja zakonom i drugo.

Uvjet demokracije je da građani razumiju društvenu regulaciju (ustav i zakone) te da im bude jasno kako ispuniti dužnosti, ostvariti i zaštititi prava i izbjeći kazne ta da to mogu učiniti sami.
Zakoni su sredstva ostvarivanja prava pa loši zakoni otežavaju ili onemogućuju ostvarivanja prava građana.

Zakon stoga mora biti pisan da bude:
– razumljiv građanima sa osnovnom školom,
– strukturiran do razine razumijevanja upute za korisnike da bi bio lak za čitanje, učenje i primjenu u praksi i to i za građane i za stručnjake.

Razumljivost zakona, neophodne i nepotrebne riječi te posljedice
Lako razumijevanje zakona je uvjet konkurentne države. Ono bi moralo biti obavezno načelo za primjenu u pisanju i predlaganju zakona parlamentu i to zbog brojnih razloga i zbog brojnih aktera koji zakone moraju učiti, njima se služiti u radu te zbog posljedica koje zakoni izazivaju.
Dakle, riječ je o milijunima interakcija građana i drugih pravnih subjekata sa zakonima te velikom utrošku vremena društva.
Da bi zakoni bili razumljivi moraju se pisati prema stručnim standardima zakona, primjerice: broju neophodnih riječi (pojmova) i broju nepotrebnih riječi, broju različitih sinonima,…Odnosi se na pojedine riječi i izraze (više riječi koje određuju pojam).

Gubitak vremena društva nastaje za loše pripreme i pisanja zakona, za odobrenja zakona, za učenja zakona za studija i za primjene, kod pravosudnih ispita, u primjeni zakona, kod sudaca i kod odvjetnika i pravnika te ljudi koji upravljaju, za nepotrebnih sudskih postupaka,…
Nepotrebne riječi u zakonima čine ogromnu štetu društvu. Preveliki broj nepotrebnih riječi je sredstvo koje otežava i to čak onemogućava građanima i drugima da:
– razumiju zakon i zakonito se ponašaju,
– djeluju u sudskim postupcima i uočavaju ugroze nepridržavanja zakona od loših sudaca i
odvjetnika,
– upravljaju sudskim postupcima u svoju korist.

Sve to građanima nepotrebno oduzima vrijeme, novac, sadržime osobnog života.
Prevelik broj riječi nanosi brojne direktne i indirektne štete pravosuđu, odvjetništvu i državi.
Stotine tisuća ljudi trpe posljedice zbog gubitka vremena, zbog gubitka prihoda te manje vremena za obitelji ili treće. Smanjuje se konkurentnost građana, pravnih subjekata i države.
U desetogodišnjem razdoblju su nepotrebni troškovi zakona zbog viška riječi i čestih mijenjanja više stotina milijuna kuna.

Da bi zakon bio razumljiv mora biti što se tiče forme: jednostavan i jasan, raščlanjen, sažet (što kraći, jezgrovit), a što se tiče sadržaja određen svrhom, i korisnosti za društvo, ljudskim pravima, ustavom, EU stečevinom i stručnim područjima o kojima je riječ te zahtjevima javne politike.

Razumljiv i pregledan zakon mora zadovoljiti sadržajnu raščlanjenost/1 i izglednu rasprostranjenost/2 .
Slijedi da tekst zakona mora sadržavati samo neophodne riječi.
Broj riječi zakona direktno utječe na sadržajnu i izglednu formu zakona, sadržinu zakona, njegovu funkcionalnosti u regulaciji, u ponašanju i djelovanju ljudi te pravnih subjekata te pred sudovima.
Svaki zakon bi morao predstavljati idejni sustav koji uređuje odnose ljudi i pravnih subjekata te njih spram prirode. Zato se mora analizirati s više aspekata: odnosa konteksta zakona i svrhe zakona, sukladnosti teksta zakona s hrvatskim jezikom, sukladnost teksta sa znanstvenim i stručnim spoznajama i znanjem, njegove forme sadržajne i izgledne, sukladnost s ustavom, ljudskim pravima i drugo jer jedino tako može se provjeriti koliko je zakon kvalitetan.
Postotak nepotrebnih riječi u tekstu ZPP je prevelik – više desetaka postotaka, a što narušava brojna ustavna prava građana. Nepotrebno se koriste sinonimi, uvode se nepotrebni pojmovi, a izostavljaju važne sadržine zakona.

1/ Sadržajna raščlanjenost – logičan slijed pojmova i rečenica te djelova rečenica u tekstu i njihova povezanost.
2/ Izgledna raščlanjenost : preglednost, razlikovanje bitnog i manje bitnog za specifičnu pravnu situaciju, logičan redoslijed jednog za drugim, lakoća povezivanja nalaženja odgovora na pitanje koje ima čitatelj. Povezuju se riječi, rečenice, formiraju odlomci, grupiraju se dijelovi teksta, ističu važni pojmovi, tekst se dijeli na naslove, podnaslove.
Izgledna raščlanjenosti obuhvaća strukturu teksta zakona vidljivu na prvi pogled lako i na pretraživanje pojedinih elemenata zakona i njihovih odrednica.

Uz sve to sami postupci u zakonu su loši, neki nepotrebni, neki imaju loša pravila, izostala je regulacija koja štiti proračun i tuženika, odvjetnicima je ostavljeno previše mogućnosti za otežavanje postupka. Dakle,užasno loš zakon, a od negativnih učinaka se spominje samo predugo suđenje? To govori o stanju svijesti ljudi koje „upravljaju” pravnim sustavom.

Članci Ustava Republike Hrvatske i loša rješenja ZPP-a
Čl. 3. Ekonomska sloboda je dio slobode. Ona je pravo da svaka osoba slobodno kupuje i
konzumira na tržištu ono što ona smatra najboljim za sebe, te da u odnosu s javnim sektorom, koji
uključuje i pravosuđe, postoji laka dostupnost javne usluge i pošten odnos razmjene novca i rada
građana i javnog sektora za uslugu javnog sektora. Ona je jedno od temeljnih ljudskih prava.

Dio ekonomske slobode je ekonomičnost, koja od zakona zahtijeva postojanje pravila čija je svrha omogućiti minimalne:
* financijske troškove građana, pravosuđa, usluga odvjetnika, javnih bilježnika,..
* utrošak vremena građana u odnosima sa sudovima i institucijama koje provode zakone, te u djelovanju za ostvarivanju njihovih prava,
* utrošak novca iz državnog proračuna i minimalno korištenje vremena za rad zaposlenika javnog sektora za poslove pravosuđa sa svrhom da ostane što više resursa za zdravstvo, mirovine, za razvoj i druge javne potrebe.
Ova važna regulacija pravilima je u ZPP-u izostala.

Čl. 14 „Svi su pred zakonom jednaki.” Sud mora jednako postupati provodeći jedan zakon prema dvije ili više osoba. Također, sud mora provodeći različite zakone za različite osobe kad su u pitanju slične štete koju čine pravni subjekti državi i građanima slično ih kažnjavati.
I sami zakoni moraju regulirati jednakost. Ako to ne čine načelo „svi su pred zakonom
jednaki” nije moguće ostvariti. Ako građani kasne u plaćanju poreza naplaćuje im se zatezna kamata i to čak i za male iznose. Ako nepoznati autori zakona lošim zakonima nanose milijunske štete društvu to se ne kažnjava.
Načelo jednakosti brani favoriziranje zaposlenika javnog sektora u odnosu na građane koji
rade u privatnom sektoru. Ako zakoni ne sadržavaju sankcije, imaju ih nedovoljno ili su one
nepoštene time se narušava jednakost pravnih subjekata prema „društvenom položaju”.
Ova regulacija je i ZPP-u loša.

Čl. 29/1 Ako je tekst zakona loš ili ako svojim sadržajem i formom otežava ili odbija građane od njegova učenja i razumijevanje, građani ne mogu dobro artikulirati njihova prava niti razumjeti kontekst tih prava i iznijeti činjenice u sudskom postupku u svoju korist pa time neće moći sudu dostatno obrazložiti svoje stavove što će u konačnici onemogućiti sud da pravično odluči.
Svaki zakon je ravno sredstvo za ostvarivanja prava građana pa loš ZPP, otežava
građanima pristup pravnom sredstvu jer smanjuje mogućnost razumijevanja i funkcionalnost u korištenju zakona.

Čl. 35 Dostojanstvo je pravo osobe na poštovanje i etički odnos drugih osoba prema njoj.
Državne institucije se moraju posebno pridržavati načela dostojanstva osoba.
Dostojanstveno ostvarenje nekog prava građana od javnog sektora i pravosuđa ne smije građane iscrpljivati financijski, oduzimati im nepotrebno vrijeme, onemogućavati ili otežavati razumijevanje i postupanja u pridržavanja zakona te ostvarivanja i zaštiti njihovih prava, ne smije građane kulturno marginalizirati, onemogućavajući im lako i dostatno učenje.
Iako izvršna vlast, Vlada i Ministarstva te zakonodavna Hrvatski Sabor imaju posebnu obvezu poštivanja Ustava Republike Hrvatske, loš ZPP-a ukazuje da to nije tako.

Dostojanstvo se građanima narušava time da:
– nepoznati pisci zakona lošim tekstom zakona srozavaju ugled Republike Hrvatske u očima naših građana i u očima stranih državljana i moj ugled,
– državne institucije, znanstvenici i stručnjaci u javnom sektoru posebno pravosuđu i pravnom sustavu koji su za plaćeni ne činjenjem i lošim činjenjem dopuštaju postojanje loših zakona, a mene sile da radim njihov posao i pišem ovaj tekst,
– sam maltretiran da moram čitati, razmišljati i odlučivati temeljem lošeg teksta ZPP-a,
– sam tužan kad vidim što tekst ZPP čini našem lijepom hrvatskom jeziku.

Uzroci i razlozi potrebnog poboljšanja ZPP-a
„ Jedinstvena metodološko nomotehnička pravila ….Članak 48. (2) Izmjenama i dopunama pristupa se kad propis:
b) više ne odgovara promjenama u politici u određenom području društvenoga život,
d) treba mijenjati ili dopunjavati iz drugih opravdanih razloga.”

Stavak b – Blagostanje životnog i javnog standarda građana se ne može ostvarivati u uvjetima digitalizacije i automatizacije ljudskog rada bez kvalitetne regulacije i kvalitetnih zakona. Stoga je potrebna temeljita promjena ZPP-a i to i zbog promjene globalnog okruženja kojem treba prilagoditi javnu politiku u određenom području života, ovdje pravosuđu za dio građanskog prava.
Stavak d – Opravdani razlozi za izmjenu ZPP-a su ogromni nepotrebni društveni troškovi i zbog nepotrebnih riječi koji su direktno povezani s manjom kvalitetom javne usluge.
Tu su i povrede ustavnih prava kako je naprijed objašnjeno.

Zaključak
Neki ističu da je metodologija prava složena i zato naporna i skupa za savladavanje složenosti (kod oblikovanja i primjene zakona). No, oni ne iznese dokaze da se radi stvarno o složenosti pravne metodologije.
Niži stupnjevi složenosti zakona (jednostavni) ukazuju na viši stupanj razvijenosti metode/metodologije koja ih je oblikovala.
Naime, ako je neka metodologija ne postoji (nije propisana) ili loše razvijena i loše strukturirana naporna je i skupa za savladavanje složenosti, ima loši rezultat, a to je kod ZPP-a slučaj.

Zakon može imati:
– zahtjev po kojem građani prosječnog obrazovanja mogu sami poduzimati potrebne pravne radnje
– ili zahtjev po kojem mogu raditi samo pravni stručnjaci s iskustvom.
Ili ne imati nikakakav zahtjev pa što ispadne.
Prema zahtjevu se određuje  je li zakon  demokratski ili nedemokratski.
Zakon može biti pisan tako da zahtijeva mnogo ili malo radnih sati kod učenja i primjene.
ZPP nepotrebno troši stotine tisuća građana i ostalih pravnih subjekata svake godine.