Tekst je pisan iz aspekta upravljačke i organizacijske struke, pravnog sustava te građana – korisnika javnih usluga pravnog sustava.
Pravni sustav/1 ima ocjenu nedovoljan, šteti znatno svima te je potreban njegov brz
završetak i znatan razvoj

Društvene djelatnosti visokorazvijenih i slabo razvijenih država razlikuju se po međudržavnoj konkurentnosti, konstruktivnosti i brojnosti načela i pravila regulacije te dinamičnosti odnosa rada, suradnje, intervencija i korekcija institucija. Prve imaju konstruktivnu, bogatu, ekonomski održivu i pravednu regulaciju (zakone) te dinamične odnose sukladne regulaciji i društvenim okolnostima (izvršenje zakona), a druge nemaju. Postoji direktna posljedična veza kvaliteta zakona i uspješnosti države. Zaključak je da nedovoljno uspješna država ne može imati odlične, vrlo dobre ili dobre zakone.

Standardi kvalitete pravnog sustava i dijela pravosuđa
Neki standardi kvalitete pravnog sustava se vide u radu pravosuđa i ukazuju da je pravosuđe loše.
Za to krivnju snose parlament i vlada i njihovi „proizvodi” loši zakoni i državne institucije. To su:
1. Nepotreban broj sudskih rasprava koji procjenjujem na više desetaka postotaka koji nepotrebnopovećavaju troškove proračuna za više stotina milijuna kuna godišnje te troškove stranaka upostupku. On povećava standard broj 2.
2. Trajanje razdoblja od tužbe do prvostupanjske i drugostupanjske presude koje je duže od pravila koji je postavila subjektivna odluka (3 godine za prvostupanjske), a što je loše jer je ta odluka odraz loših zakona, lošeg upravljanja sudovima i pojedinim predmetima. Prema strukama i analizi rada u predmetima razdoblje bi moglo i moralo trajati najduže 3 mjeseca do 9 mjeseci za većinu predmeta u parničnom postupku.

Treći i četvrti standard su posljedica standarda 1. i 2.
3. Štete koje pravosuđe nanosi proračunu procjenjujem na najmanje više stotina milijuna kuna godišnje.
4 Štete i nepotrebni troškovi koji se nanose strankama u postupku (procjena je da su mnogo veće od onih koji se nanose proračunu).

1. STANDARD – BROJ RASPRAVA U PREDMETU JE LOŠ
Važan element prava „broj rasprava” je zapostavljen u zakonima, analizi rada sudaca i u raspravama u javnosti. Izostanak regulacije u zakonima ukazuje da je ono što bi moralo biti važno – minimalni broj rasprava, odnosno bez rasprave za zakonodavca nevažno. Broj rasprava utječe na ročnost koja utječe na pravnu zaštitu te ekonomske i druge štete za aktere. Dakle, pravila zakona su nedostatna za zahtjev da broj ročišta bude minimalan.
Druga i treća grupa uzroka prevelikom broju rasprava su rad sudaca.
Oni ne poštuju procedure i pravila zakona, što je lako dokazati analizom predmeta i za što bi sudac trebao biti kažnjen. Nekada oni ne razumiju strukturu pravnog događanja, ili ju ne mogu povezati s zakonima te se zbog toga troši nepotrebno vrijeme.
Suci zbog nepotrebnog broja rasprava štete:
* proračunu i narušavaju ugled pravosuđa i ugled države,
* tužitelju koji je alimentira troškove suda i troškove odvjetnika za dio sredstava zbog
većeg broja ročišta i produženog razdoblja do presude te izgubljene kamate/dobiti da je novac uložio u neki poduhvat.
* stranci koja je izgubila spor za preveliki iznos sudskih troškova,
* strankama postupka zbog troškova i vremena dolazaka na sud i blokiranja imovine, vlasničkih aktivnosti ili raznih prava.
Nepotrebnim utroškom vremena na predmetu usporavaju rješavanje ostalih dodijeljenih im
predmeta.

2. GRUPA UZROKA LOŠIH STANDARDA 1. I 2. – LOŠI ZAKONI ZBOG LOŠE SADRŽINE (LOŠA KVALITETA RADA PARLAMENTA I VLADE)
Razvijenost i kvaliteta svake državne djelatnosti, ovdje pravnog sustava i njenog dijela pravosuđa, se ocjenjuje prema tome u kojem obujmu i strukturi u zakonima postoje grupe pravila koja omogućavaju učinkovitost i kvalitetu odluka aktera sustava, uz optimalne troškove proračuna,
građana i poduzetnika te kako sredstva zakona onemogućavaju devijacije aktera pravnog sustava u odnosu na regulirano.
Zakoni nedovoljno štite prava, koristi i resurse građana, poduzetnika i države.
U zakonima nema dovoljno, loše su kvalitete i ima loših sredstava:
* sredstava zaštite građana/stranaka postupaka i države od devijantnih ponašanja sudaca i
odvjetnika, vještaka,…
* sredstva za sprječavanje izbjegavanja odgovornosti aktera javnog sektora,
* sredstva razvijenog i građanima prijateljskog pravosuđa predefinirani obrasci, upute, standardni ugovori, e-registri, i e-procedure, mogućnost da se spor završi bez odlazaka građana na sud i kad se uloži odgovor na tužbu.
Zakoni onemogućavaju građanima da sami rješavaju jednostavna pravna pitanja jer imaju loše procedure i pravila. Građane se time navodi da nepotrebno plaćaju usluge odvjetnika.
Strankama postupka i potencijalnim strankama prijateljska sredstava pomažu da sami ili djelomično sami obave rad povezan s pravosuđem umjesto “suradnje s odvjetnikom” u kojoj previše plaćaju satnicu jednostavnog administrativnog rada – primjerice zabilježbu spora 500,00 kuna.
Na sadašnjom stupnju tehnike moguće je postići da preko pedeset postotaka pravnih pitanja u vlasničkim odnosima građani mogu lako, brzo, samostalno i bez rizika, uz minimalni trošak za građane i za državu rješavati i to bez odvjetnika.
* sredstava koje štite interes građana i onemogućavaju prevare. Primjerice, prijevaru s dvostrukom prodajom nekretnine lako je i jeftino proceduralno spriječiti, a ne rješava se.
* sredstava za pomoć u odlučivanju sudaca. Njihova je svrha da se olakša i ubrza rad sudaca, smanje troškovi strankama, da se skrati razdoblje sudskih postupaka. Građani tad ne bi trebali plaćati skupo i nepotrebno vještake za dio radnji.
Primjerice to su Upute za računanje kamata, razni statistički podatci raspoloživi na portalima javnih organizacija za službenu upotrebu poput cijena nekretnina u PU za neko područje.
* Pravila rada sudaca za razne vrste procesa su nedostatna i neprecizna. Pravila rada koja
sankcioniraju nepoznavanje osnovnog znanja, pogreške nemara i grubog nemara, namjernog pogrešnog djelovanja sudaca ne postoje.
* Pravila sile stranke u postupku da plate sudske naknade prije početka spora.
– Sudovi sporove vode dugo tako da računajući kamate građani i poduzetnici plaćaju previše pa im se nepravedno oduzima novac.
– Naknade za sudove su određene previsoko u odnosu na primanja građana. One su protivne interesima građana i nepravedno su povezane s visinom spora. Ovdje nije riječ o porezima.
– Sporovi često nastaju zbog loših zakona, lošeg rada javnog sektora i nedovoljnog rada države da građane upozna sa zakonima i sankcijama za kršenje pa je u nekim slučajevima nepravedna naplata naknade. Oštećena stranka koja traži nadoknadu troškova za popravak krova od drugih suvlasnika mora platiti naknadu?
– Određene su previsoke naknade odvjetnicima. One su određene i po pogrešnom modelu „naknade za rasprave” umjesto „naknade za sudski predmet”
Time se trošak pogrešaka ili namjerno destruktivno djelovanje sudaca i odvjetnika koje proizvodi veći broj ročišta prebacuje na stranke postupka i proračun bez sankcija?
Loši zakoni otežavaju rad sudaca. Primjerice Zakon o parničnom postupku (ZPP) ne omogućava (otežava) sucima kvalitetu i učinkovitost u radu. On ne obvezuje odvjetnike da olakšavaju rad sucima za pisanja tužbe i odgovora na tužbu:

Odvjetnici:
* ne moraju pisati strukturu tužbe prema redoslijedu događanja,
* mogu pisati pasivne rečenice tamo gdje se to ne smije,
* smiju pisati složene i komplicirane rečenice,
* mogu izostaviti bitne elemente tužbe ili odgovora na tužbu,
* mogu zamjenjivati pojmove, primjerice «upisan u posjedovni list» sa «stranka je u posjedu», i neistinito prikazivati događaj,
* koristiti pogrešne pravne pojmove, sleng, vrijednosne prosudbe te manipulirati stranke navodećiih da vjeruju da imaju mogućnost dobiti spor,
* i drugo.
To sucima nepotrebno povećava rad i otežava razumijevanje pravnog događaja, a omogućava i neutemeljeno sudovanje lošim tužiteljima (maltretiranje tuženika).
ZPP ne obvezuje odvjetnike tuženika da odgovaraju po stavkama tužbe tužitelja te na kraju dodaju svoj autohtono tumačenje pravnog događaja i time otežavaju i nepotrebno povećavaju vrijeme rada sudaca.
Loši zakoni omogućavaju loš rad sudaca nedovoljnim obrazlaganjem zadaća i ovlasti sudaca, struktura i pravila „proizvoda sudaca”, ne navodeći potencijalne greške sudaca i sankcije za njih.
Nemar i grubi nemar nisu spomenuti, kršenje prava stranaka na dokaz nije spomenuto ni definirano ni sankcionirano, kršenja prava stranaka na izvođenje dokaza za tvrdnju stranke također.

3. GRUPA UZROKA PISANJA LOŠIH ZAKONA – METODOLOGIJA PISANJA ZAKONA
Metodologija pisanja zakona prema javnoj politici nije propisana, a niti za javnu politiku.
Postoje pravila nomotehnike. No, kvaliteta zakona je i s tog aspekta loša jer zakoni ne poštuju čak ni njene zahtjeve. Ova grupa uzroka je uzrok prethodnoj grupi uzroka iz točke 1.

Kvaliteta zakona se počinje ocjenjivati kvalitetom teksta zakona: prisutnošću potrebnih dijelova sadržine za ostvarivanje svrhe zakona, strukture svrhe i ciljeva te zahtjeva koje država ima spram zakona primjerice niske troškove sprovođenja, zaštita tuženika od devijantnih ponašanja tužitelja.2

Brojne su greške zakona.
– Od toga da: svrha i potrebni sustavni ciljevi i načela pojedinih zakona nisu prisutni, zatim da su izostavljena načela prava i raznih struka, da su izostavljena podnačela i pravila koja tumača tanačela, a koja su potrebna za kvalitetan zakon.
– U zakonima nedostaju sredstva koja štite državu od njenih zaposlenika i osoba u poslovnim odnosima s državom te koja štite građane ili pravna sredstva nisu na odgovarajućoj razini
funkcionalnosti za ostvarivanje svrhe.
– Neodgovarajuća nazivlja i nejasni pojmovi pogotovo oni koji se primarno koriste u za pravo rubnim stručnim područjima.
– i drugo.

1/ Pravni sustav države ima: parlament, zakone, sudove, institucije direktno odgovorne za kvalitetu rada sudova, ustavni sud, ministarstvo pravosuđa i pravobranitelje, odvjetništvo, državne institucije koje štite državu i građane, stručnjake i druge koji pripremaju zakone.