Tvrdnja iz krugova sudova i oko sudova nije povezana s učinkovitošću sudova
Sudovi svake godine riješe oko 1,3 milijuna predmeta, ali ih dobiju isto toliko novih.
Sudskom predmetu se tada može posvetiti manje vremena što dovodi do pada kvalitete sudskih presuda.

Broj zahtjeva za pokretanje sudskih postupaka je statistički pokazatelj na početku ulaza u sustav sudbene vlasti. Broj riješenih pravomoćnih presuda poslije prvog i drugog stupnja su statistički pokazatelji na izlasku iz sustava. Službena izvješća institucija pravosuđa mjere događaje na ulazu i izlazu sudbene vlasti (sudova), a ne mjere važna događanja u predmetu – rad sudaca.
To je dokaz da se loše upravlja sudbenom vlasti te da buduće predlaganje sredstava zakona za rješenje situacije neće biti uspješno.
Ministarstvo pravosuđa ne obavlja potrebne kontrole sadržine završenih predmeta pa javnost ne može znati ništa o trošenju proračuna i učinkovitosti sudaca.
Papagajski, pretpostavljajući, bez istraživanja i ikakva dokaza, se ponavlja „Imamo veliki broj tužbi svake godine. I nudi se pogrešno rješenje – povećajmo naknade građanima za sudske predmete jer oni vole tužiti. Jadna tvrdnja i prijedlog u svim aspektima.

Informacije institucija o događanjima o pojedinim procesnim radnjama u predmetima i presudama su u javnosti rijetke, na površinu izlaze neke afere i ekscesi. Zbog toga, poznavajući praksu, građani nemaju povjerenja u pravosuđe.
Suci i odvjetnici ne izlaze s informacijama o lošem radu sudaca, a niti ministarstvo pravosuđa koje je zaduženo za kontrolu rada sudaca.

Pravobranitelj i Ministarstvo pravosuđa tvrde da im zakon ne dozvoljava da interveniraju za trajanja predmeta zbog načela neovisnosti sudaca. No, i jedan i drugi bi morali kontrolirati završene predmete i predlagati poboljšanja sustava. I jedan i drugi bi trebali objaviti očigledne greške sudaca i ustrajati da ih se unese u zakon.

Grupe razloga i uzroka zašto je razdoblje do presuda predugo
1. Sredstva za smanjivanje broja predmeta su brojna, ali ih u zakonima nema. To su od poboljšanja procesnih zakona u smislu da se jasnije odrede granice zadaća i ovlasti za pojedine aktere te sankcije odvjetnicima i sucima za očigledno nanošenje šteta proračunu tijekom sudskih postupaka i nanošenje štete građanima, do vraćanja tužbi na doradu gdje će se desiti dio odustajanja od tužbi i stvoriti uvjeti za manji broj ročišta.
2. Loša kvaliteta posebnih zakona povećava broj tužbi.
3. Sporo donošenje presuda je povezano s kapacitetom suđenja – brojem sati aktivnog rada prvenstveno sudaca. Ako bi kapacitet suđenja bio usko grlo onda bi bila riječ o nesposobnosti vlade. No, sve ukazuje da to nije slučaj.
4. Prevelik broj ročišta i prevelik broj nepotrebnih ročišta uzrokuje velike gubitke radnih sati sudaca . Za to su odgovorni suci i Ministarstvo pravosuđa.
5. Procesne pogreške sudaca djeluju na produljenje razdoblja do presude i direktna su odgovornost sudaca.
Primjerice prvostepeni sud donese presudu, slijedi žalba, predmet se prebacuje na županijski sud, županijski sud traži od suca da se izjasni jer sudac uz žalbu nije dostavio svoje mišljenje o žalbi iako je tako određeno.
6. Tu je i djelovanje odvjetnika.

Više desetaka postotaka nepotrebnih „ročišta”
Ročište je procesni postupak, sastanak suda, stranaka i drugih, koji se održava u određeno vrijeme i mjestu. Za ročišta se poduzimaju postupovne radnje izvođenja dokaza, raspravljanja. Ročište omogućava da se radnje postupka obavljaju izravno, javno, usmeno i kontradiktorno.
Ročišta se održavaju kad sud:
– mora odrediti ako su za to ispunjeni zakonom predviđeni uvjeti,
– smatra da je to potrebno i kad je moguće izvršiti postupovne radnje koje se obavljaju na ročištu, ovisno o zbivanjima s podnescima, dokazima i svjedocima.

„Ročište” nije postupak u procesnom pravu, u praksi se događa često i znatno negativno utječe na postupak i sudionike. Nalikuje na ročište jer je sastanak, ima mjesto i vrijeme održanja, no na njemu se ne obavljaju za ročišta određene postupovne radnje ili nisu ostvareni uvjeti da bi se postupovne radnje mogle obaviti.
„Ročišta” uzrokuju velik nepotrebni trošak proračuna i nepotrebne troškove građana te produljuje razdoblje do presuda. Suci stvaraju „ročišta” i dopuštaju drugim akterima da ih stvaraju.
Odvjetnička tarifa traži naknadu od građana za svaku aktivnost odvjetnika što odvjetnike navodi da aktivnost dijele u više radnji jer tako stiču veći prihod (sada odvjetnička tarifa dozvoljava naplatu četiri radnje).
Zbog toga i zbog stila nezamjeranja sucima neki od odvjetnika pasivno sudjeluju na ročištima.

Vrste „ročišta”
„Ročišta” koja uzrokuju drugi akteri, ne sudac
– svjedoci, vještaci ne dođu na „ročište” bez opravdanja ili se prekasno opravdaju,
– odvjetnica jedne od stranaka zahtijeva odgodu zbog rada u vrijeme „ročišta” na drugom predmetu, ali to čini prekasno, tako da sud održava „ročište” to konstatira te odgađa ročište,
– sudac prima na „ročištu, podnesak na ruke od zastupnika jedne stranaka, a zastupnik druge stranke kaže da će proučiti podnesak i obavijestiti sud.

„Ročišta” koja uzrokuje su:
– sud bez obrazloženja razloga odgađanja odobri odgodu „ročišta” iako su zastupnici obaju stranaka bili prisutni, a odvjetnik jedne strane odsutan,
– sud određuje ročište nepotrebno jer nisu ispunjeni uvjeti za održavanje ročišta poput dostatno prikupljanje činjenica i dokaza pa se izvođenje dokaza i rasprava ne mogu održati,
– sud ne odgađa ročište iako zna da su promijenjene okolnosti od posljednjeg ročišta,
– sud određuje ročište iako nema dokaza da je stranka ili njen zastupnik ispunila zahtjev suda, a na „ročištu” se utvrdi da zahtjev suda nije ispunjen,
– sud određuje „ročište” nepotrebno jer je planiranjem mogao stvar riješiti na jednom ročištu, a izveo je dva ili više ročišta,
– sud na „ročištu” podučava odvjetnike što smiju, a što ne smiju raditi.
Nisu navedene sve vrste „ročišta”

Sud strankama koje su prisutne ne određuje naknade štete zbog odgode ročišta druge strane ako je obavijest o odgodi došla prekasno.
Sud odvjetnici koja je tako postupila ne naplaćuje kaznu iako šteti barem jednoj stranci, a svakako proračunu.

Zaključak
Postoje ročišta i „ročišta”, a potonjih je više desetaka postotaka u ukupnom broju onoga što praksa naziva ročišta, a ne ZPP.
Velik fond radnih sati suci nepotrebno troše lošim upravljanjem predmetom i time smanjuju kapacitet suđenja. Stoga je stalan i velik broj neriješenih predmeta, a razdoblja do prvostupanjske presude višestruko i nepotrebno preduge.