Sud je udovoljio odvjetnici tuženika na njen zahtjev da odgodi ročište zbog njenog rada na drugom predmetu i sudu, a zahtjev za odgodu je stigao tri dana prije određenog ročišta. Čujem da se ovo često događa.

Sloboda sudačkog odlučivanja je mala. Ona je ograničena ljudskim pravima, ustavom, zakonima, te posebice brojnim načelima i pravilima procesnih zakona, pojmovima hrvatskog jezika, načelima morala i običaja, logikom i osnovnim znanjima matematike, gramatike te znanjima nekih struka.

Teoretske, a i ako sud odluči, posljedice odobrenja odgode ročišta su za:
* Odvjetnica tuženika:
– će zaraditi naknadu za rad od drugog predmeta,
– ne poštuje sud, tužitelja i odvjetnicu tužitelja jer je prekasno dostavila zahtjev i nepotrebno im nanijela štetu jer su oni došli na ročište,
– povrijedila je načelo ekonomičnosti postupka i Zakon o obaveznim odnosima da se drugima ne smije propustom urednog činjenja nanijeti šteta.

* Tužitelj:
– mora platiti svoju odvjetnicu – ima nepotreban avansiran trošak,
– produžava mu se vrijeme rješavanja sudskog predmeta za više mjeseci,
– trpi poduzetničku štetu jer ne može aktivirati svoju imovinu budući da ne može raspolagati s vlasničkim pravima.

* Država:
– ima nepotrebne troškove rada sudaca i zapisničara te svih ostalih alikvotnih troškova na
teret proračuna,
– produžava se razdoblje do prvostupanjske odluke,
– vrijeme za to ročište je izgubljeno te se ne može koristiti za rješavanje ostalih predmeta.

Pretpostavka je, da je tužitelj oštećena stranka u postupku te da traži ostvarenje nekog prava, a to znači da je tužitelj odlukom suda o odgodi ročišta ugrožena stranka koja trpi povredu prava vlasništva i procesnih prava.
Odvjetnica koja traži odgodu zarađuje, uredno obavlja svoje poslovne aktivnosti, a sprječava tužitelja da obavlja svoje aktivnosti.

Postupa li sud nepravedno prema tužitelju jer bez ikakva kriterija daje prednost poslovanju odvjetnika nad pravnom zaštitom građana koji zbog toga trpi štetu?
Postupa li sud nezakonito kad tolerira takvo ponašanje odvjetnice tuženika i ne intervenira odlukom prema odvjetnici tuženika da bi zaštitio proračun i zaštitio prava tužitelja?

Mišljenje građana koji nije ovlašten da iznosi pravno mišljenje (ali ga zabavlja uloga zamišljenog zakonodavca) je kako slijedi.

Članak …
Odvjetnik koji je spriječen doći na ročište:
– mora poslati zamjenu i dokazati da je nije mogao naći,
– poslati sudu podnesak da se rasprava može održati ako za to postoje saznanja u odvjetnika ili tuženika, ili ako je riječ o odgovoru na podnesak druge strane,
– najkasnije 24 sata od saznanja o nemogućnosti dolaska obavijestiti sud pismeno u hitnoj dostavi te o razlogu nemogućnosti dolaska dostaviti dokaz.
U protivnom odvjetnik tuženika će trpjeti nadoknadu troškova proračunu i drugoj stranci prema članku xy.
Sudac mora na ročištu predložiti datum slijedećeg ročišta, a odvjetnici moraju dokazati da na taj dan već imaju rasprave, nakon čega sudac određuje datum slijedećeg ročišta.

Postupa li sud u praksi prema ovim jednostavnim pravilima? Statistike o „ročištima” nema, jer se ne upravlja pravnim sustavom.

Regulira li zakon praksu ponašanje suda i odvjetnika za slučajeve odgađanja ročišta? Problem suda u njegovom određivanje o predmetnoj odluci je u tome što su procesni zakoni loši pa umjesto da koristeći načela ljudskih prava, ustava i zakona odrede pravila za pojedine situacije zakoni to ne čine nego je sucima omogućeno da odlučuju kako žele, često i protivno zakonima.

Kad bi zakonodavac želio imati kvalitetan i učinkovit pravni sustav on bi u zakone ugradio algoritme odlučivanja sudaca poput onog gore navedenog i napisanog kosim slovima.